MATEMATIČARI

Kada se danas spomene umjetna inteligencija u obrazovanju, razgovor vrlo brzo ode u jednom smjeru - Djeca će prepisivati. Manje će učiti. AI će im raditi domaće zadaće. Više neće razmišljati svojom glavom.

Dio tog straha je razumljiv.

Naravno da će neko koristiti AI upravo tako. Kao što se internet može koristiti samo za traženje gotovih odgovora, a digitron da se nešto izračuna bez ikakvog razumijevanja.

Ali problem nije samo u alatu.

Mnogo je važnije kako ga dijete koristi i čemu ga učimo da ga koristi.

U matematici se ta razlika možda vidi jasnije nego bilo gdje drugo.

AI može za nekoliko sekundi riješiti zadatak umjesto učenika. U tom slučaju učenik vjerovatno nije dobio mnogo.

Ali isti alat može pitati nešto sasvim drugo:

„Gdje sam pogriješio?“

„Objasni mi samo prvi korak.“

„Nemoj mi dati rješenje, nego mi daj sličan zadatak.“

„Možeš li mi ovo objasniti jednostavnije?“

To više nije ista vrsta korištenja tehnologije.

Nije svakom učeniku potrebno isto objašnjenje

Neko dijete razumije nakon prvog primjera.

Drugom treba pet.

Trećem ne treba više primjera, nego potpuno drugačije objašnjenje.

To svakodnevno vidimo u radu s učenicima.

Nekad nije problem ni u tome što dijete nije slušalo ni u tome što se nije dovoljno trudilo. Jednostavno mu način na koji je nešto prvi put objašnjeno nije “sjeo”.

I tu AI može biti koristan.

Učenik može tražiti isto objašnjenje drugim riječima. Može pitati ponovo, bez nelagode što pita treći put. Može tražiti lakši primjer, pa onda malo teži.

To ne znači da AI bolje poznaje dijete od dobrog nastavnika.

Ne poznaje.

Ali može biti vrlo koristan u onom trenutku kada učeniku treba još jedno objašnjenje, a nastavnik nije pored njega.

„Jasno mi je“ nije isto što i „mogu sam“

Ovo je jedna od najčešćih situacija u matematici.

Učenik prati primjer, sve izgleda logično i kaže:

„Jasno mi je.“

A onda dobije sličan zadatak i ne zna odakle početi.

Tu se zapravo vidi razlika između praćenja tuđeg postupka i samostalnog razumijevanja.

AI i online alati mogu pomoći upravo u tom prostoru između ta dva.

Umjesto da odmah daju odgovor, mogu učenika usmjeriti pitanjem:

„Šta znaš iz zadatka?“

„Koje pravilo ovdje možeš koristiti?“

„Šta bi mogao uraditi prvo?“

To je, po meni, mnogo zanimljivija upotreba AI-ja od prostog traženja rješenja.

Ako tehnologija učenika navede da napravi još jedan korak sam, onda ima obrazovnu vrijednost.

Ako mu samo ukloni potrebu da razmišlja, onda je korist vrlo mala.

Online učenje nije samo čas preko ekrana

Slično je i sa online edukacijom.

Ponekad se online nastava zamišlja kao dijete koje sjedi ispred laptopa i sat vremena sluša nekoga kako govori.

Ako je samo to, onda se zaista može postaviti pitanje šta smo dobili osim promjene ekrana.

Ali dobro organizovano online učenje može izgledati potpuno drugačije.

Učenik tokom časa aktivno rješava zadatke, postavlja pitanja i dobija povratnu informaciju. Nakon časa može se vratiti materijalima, ponovo pogledati primjer, uraditi nekoliko zadataka ili zatražiti pomoć kada zapne.

A to je u matematici veoma važno.

Jer problem često nije ono što se desi tokom časa.

Problem nastane između dva časa.

Učenik u ponedjeljak razumije primjer, do četvrtka ništa ne radi, a onda više nije siguran ni kako je krenuo.

Kada postoji kontinuitet — čas, vježbanje, materijali i mogućnost da pita kada zapne — mnogo je lakše spriječiti da se male nejasnoće pretvore u velike rupe.

Online format može otvoriti pristup koji ranije nije postojao

Postoji i jedna vrlo praktična stvar koju ponekad zaboravimo.

Kvalitetan nastavnik više ne mora biti fizički u istom gradu kao učenik.

Za porodice koje u svojoj sredini nemaju odgovarajuću podršku, to nije mala stvar.

Online edukacija omogućava učeniku iz manjeg mjesta da radi s nastavnikom ili programom kojem ranije jednostavno ne bi mogao pristupiti.

To ne znači da je online uvijek bolje od uživo.

Ali znači da udaljenost više ne mora odlučivati ko ima pristup kvalitetnoj podršci.

AI može pomoći da se greška pronađe brže

Učenik riješi zadatak i dobije pogrešan rezultat.

Najmanje korisna povratna informacija je samo:

„Netačno.“

Mnogo je važnije otkriti gdje je nastala greška.

Je li pogrešno postavljena jednačina? Je li problem u predznaku? Je li račun dobar, ali je učenik pogrešno pročitao zadatak?

AI može biti vrlo koristan u analizi postupka i pronalaženju mjesta na kojem je nešto krenulo pogrešno.

Ali ovdje dolazimo do važne granice.

AI može pogriješiti

I to učenici moraju znati.

AI može ponuditi pogrešan rezultat. Može nepotrebno zakomplikovati zadatak. Može vrlo samouvjereno objasniti nešto što nije tačno.

Zato ga ne treba učiti koristiti kao neku vrstu nepogrešivog digitalnog nastavnika.

Treba ga koristiti uz provjeru.

Zašto je odgovor takav?

Može li se rezultat provjeriti?

Da li postupak ima smisla?

Postoji li jednostavniji način?

To su zapravo vrlo dobre navike i bez AI-ja.

A s AI-jem postaju još važnije.

Nastavnik ili AI? Zašto bismo morali birati?

Često se razgovor postavi kao takmičenje.

Nastavnik ili AI.

Učionica ili online nastava.

Sveska ili ekran.

Mislimo da je to pogrešan način gledanja.

Dobar nastavnik može vidjeti mnogo toga što tehnologija ne vidi. Može primijetiti da učenik gubi sigurnost, da mu se ista greška ponavlja sedmicama ili da problem nije u današnjoj lekciji nego u nečemu što se vuče odranije.

Ali nastavnik koji zna koristiti nove alate može učeniku ponuditi više nego ranije.

Isto tako, učenik koji zna postaviti dobro pitanje, provjeriti odgovor i koristiti AI da razumije grešku ima mnogo više koristi od učenika kojem smo samo rekli:

„To je varanje. Nemoj to koristiti.“

Pitanje nije kako djecu zaštititi od tehnologije

AI neće nestati zato što ga mi ne volimo.

Online učenje također neće nestati.

Djeca koja su danas u osnovnoj i srednjoj školi vrlo vjerovatno će različite AI i digitalne alate koristiti tokom velikog dijela svog budućeg školovanja, rada i svakodnevnog života.

Zato ih ne trebamo pripremati za svijet kakav je bio prije dvadeset godina.

To ne znači da tehnologiju treba pustiti bez pravila.

Naprotiv.

Treba ih učiti da provjeravaju informacije, da razlikuju pomoć od prečice i da znaju kada im alat pomaže da razumiju, a kada samo radi posao umjesto njih.

To je puno važnija vještina od samog pitanja koristi li dijete AI ili ne.

U matematici možemo početi vrlo jednostavno.

Ne:

„Riješi mi ovaj zadatak.“

Nego:

„Pomozi mi da shvatim gdje sam pogriješio.“

To je mala razlika u pitanju, ali ogromna razlika u učenju.

Jer cilj nije da tehnologija razmišlja umjesto učenika.

Cilj je da mu pomogne da bolje razmišlja sam.