Savjet za roditelje učenika od 6. do 9. razreda
Ne postoji neki tačan broj minuta koji odgovara svakom djetetu. Nekome je 15 minuta sasvim dovoljno da ostane u ritmu, dok drugome treba malo više vremena da se “zagrije” i napravi nekoliko zadataka kako treba.
Za većinu djece je ipak korisnije da matematiku rade kraće i češće, nego da sve ostave za jedan dugi termin.
Ako dijete matematiku otvori samo nedjeljom ili dan pred test, prvih pola sata često potroši samo da se prisjeti šta je uopšte radilo prošli put.
Kada radi nekoliko puta sedmično, gradivo mu ostaje poznatije. Lakše se vraća na zadatak, manje vremena troši na prisjećanje i brže vidi u čemu još nije sigurno.
Ako dijete trenutno nema veliki problem s gradivom, nekoliko pažljivo odabranih zadataka može biti sasvim dovoljno za jedan termin.
Bitno je da radi fokusirano i da zadaci imaju smisla, a ne da samo popuni stranicu.
Ponekad su tri dobra zadatka, u kojima dijete mora razmišljati, korisnija od petnaest skoro identičnih.
Ako se mora vraćati na starije gradivo ili pokušava zatvoriti neku veću rupu u znanju, 15 minuta vjerovatno neće biti dovoljno.
Tada je bolje odvojiti malo duži termin, ali opet ne toliko dug da dijete nakon pola vremena samo mehanički prepisuje i čeka da završi.
Čim primijetite da više ne razmišlja o zadatku nego samo pokušava “odraditi do kraja”, vjerovatno je vrijeme za pauzu.
Nije najvažnije koliko dugo dijete sjedi nad matematikom.
Mnogo je važnije da nakon vježbanja zna malo više nego prije toga: da razumije postupak, da može sam riješiti zadatak koji mu je bio težak ili da pravi manje istih grešaka.
Ako nakon 20 minuta dijete radi koncentrisano i razumije šta radi, to vrijedi više nego sat vremena provedenih nad sveskom bez pravog fokusa.
Najbolja rutina je ona koja se može održati i kad je sedmica puna škole, treninga, zadaće i svega ostalog.
Za početak je često sasvim dovoljno odabrati dva ili tri kratka termina u sedmici.
Nemojte da matematika bude nešto što se “ugura ako ostane vremena”.
Na primjer:
utorak i četvrtak po 20 minuta,
ili
ponedjeljak, srijeda i petak po 15 minuta.
Nije toliko važno koji su dani. Važno je da dijete zna da taj termin postoji i da ne mora svaki put pregovarati samo sa sobom hoće li danas raditi ili neće.
Ako dijete već unaprijed očekuje da će mu biti teško, korisno je krenuti s jednim ili dva zadatka koja može riješiti.
Tek onda preći na ono što mu trenutno nije sigurno.
Taj osjećaj da je nešto već uspjelo uraditi često pravi veliku razliku u tome kako nastavlja dalje.
Ako ste planirali 20 minuta, a dijete nakon 15 minuta stvarno dobro radi, ne morate po svaku cijenu produžavati.
Bolje završiti s osjećajem:
“Ovo sam danas uspio.”
nego svaki put čekati trenutak kada je već umorno i samo želi zatvoriti svesku.
Naravno, pred kontrolni ili pismeni ima smisla dodati još jedan termin ili malo produžiti vježbanje.
Ali ako se cijela matematika svodi samo na intenzivan rad pred test, onda dijete između provjera često ponovo zaboravi ono što je tek naučilo.
Zato je redovna kratka rutina dobra osnova, a priprema pred test samo dodatak.
Rutina ne treba biti savršena. Ako dijete matematiku radi redovno i ne čeka svaki put zadnji dan, već ste napravili veliki korak.
Napredak se ne vidi uvijek odmah u ocjeni. Nekad se prvo primijeti u sitnicama: dijete pravi manje istih grešaka, brže počne sa radom na zadacima ili mu treba manje pomoći nego prije.
To su dobri znakovi da rutina ima smisla.
Ako je dijete ranije stalno griješilo na predznacima, razlomcima ili nekom drugom istom koraku, pogledajte da li se te greške sada rjeđe ponavljaju.
Ne mora sve odmah biti tačno. Bitno je da se isti problem ne ponavlja iz sedmice u sedmicu.
Dobar znak je i kada dijete više ne sjedi dugo gledajući u zadatak i pitajući odakle da počne.
Možda i dalje napravi grešku, ali ako zna koji je prvi korak i može sam krenuti, to je već pomak.
Ako ste ranije morali objašnjavati skoro svaki zadatak, a sada dijete može samo riješiti nekoliko sličnih, rutina vjerovatno daje rezultat.
Najvažniji trenutak nije kada kaže:
“Razumijem.”
nego kada stvarno može uraditi zadatak bez pomoći.
Roditelji prirodno gledaju ocjene, ali one često kasne za stvarnim napretkom.
Dijete može početi bolje razumijevati gradivo, a opet na prvom sljedećem testu napraviti nekoliko starih grešaka ili se zbuniti pod pritiskom.
Zato treba gledati trend kroz nekoliko sedmica radje nego jednu ocjenu iz škole.
Ako dijete radi sigurnije, pravi manje istih grešaka i sve više može samo, rutina radi — čak i ako se ocjena još nije odmah popravila.
Svi mi možemo lako upasti u zamku da gledamo samo koliko je zadataka urađeno ili kakva je bila posljednja ocjena.
Ali puno više govori ono što se dešava između dvije provjere znanja: da li manje ponavlja iste greške i da li može nešto što prije nekoliko sedmica nije moglo bez pomoći.
Ne treba svaki dan raditi matematiku, niti svaka sedmica mora izgledati isto. Bitno je da između dva vježbanja ne prođe toliko vremena da dijete svaki put ima osjećaj da počinje ispočetka.
Ako uspijete napraviti rutinu - ritam koji je dovoljno kratak da ga dijete može pratiti, a dovoljno redovan da gradivo ostane “živo”, već ste uradili dosta.
Povezano: