Prva loša ocjena iz matematike: šta roditelj može uraditi u narednih 7 dana
Ako imate kontrolni rad ili zadatke koje je dijete pogriješilo, krenite od toga.
Pogledajte greške i pokušajte vidjeti postoji li neki obrazac.
Je li dijete pogrešno razumjelo šta se u zadatku traži? Zna li postupak, ali napravi grešku u računanju? Preskače li korake? Zapne li već na početku, jer ne zna ni odakle krenuti?
Nekad učenik uradi skoro cijeli zadatak dobro, napravi jednu malu grešku s predznakom i na kraju dobije pogrešan rezultat.
Na papiru sve to izgleda isto — zadatak nije tačan.
Ali nije isto treba li ponovo objasniti cijelu lekciju ili samo naučiti učenika da malo pažljivije provjerava svoj rad.
Ovo roditeljima često bude iznenađenje.
Dijete trenutno, recimo, radi jednačine, ali pravi problem zapravo je kod negativnih brojeva. Ili uči procente, a još nije potpuno sigurno s razlomcima i decimalnim brojevima.
Matematika je nezgodna upravo zbog toga što se novo gradivo vrlo često oslanja na nešto što je učenik radio mjesecima ili čak godinu ranije.
Zato, ako dijete stalno zapinje na istom mjestu, pokušajte otići jedan korak unazad. Ne treba ponavljati cijeli prethodni razred. Tražite prvo mjesto na kojem stvari prestanu biti sigurne.
Ako sumnjate da se problem vuče odranije, detaljnije smo o tome pisali u tekstu Kako prepoznati rupe u znanju iz matematike.
Ovo može otkriti više nego deset dodatnih zadataka.
Uzmite jedan primjer i pitajte:
“Šta bi ti prvo uradio?”
“Zašto baš to?”
“A šta ide poslije?”
Ne treba vam školska definicija, niti savršeno objašnjenje.
Važno je čuti kako dijete razmišlja.
Ako svojim riječima može objasniti šta radi i zašto, to je dobar znak. Ali prava provjera dolazi tek kada sličan zadatak pokuša riješiti samo.
Često se desi da učenik kaže: “Ma jasno mi je”, dok gleda kako neko drugi rješava zadatak.
Tek kad ostane sam pred praznim papirom vidi se koliko je postupak zaista njegov.
Nakon loše ocjene lako je, ali i pogrešno, otići u drugu krajnost. “Sad ćemo svaki dan po dva sata.” Problem je što nakon određenog vremena dijete više ne vježba matematiku nego samo sjedi za stolom.
U praksi je često korisnije 20 do 30 minuta ciljano raditi ono što pravi problem nego dva sata nasumično rješavati sve što se nalazi u lekciji.
Ako su problem razlomci, radite razlomke. Ako učenik griješi s predznacima, nema potrebe da tog dana rješava još pet različitih vrsta zadataka.
Počnite s nekoliko lakših primjera, a onda ubacite zadatak u kojem mora malo razmisliti.
I završite dok koncentracija još postoji.
O tome kako rasporediti vježbanje kroz sedmicu više smo pisali u tekstu Koliko često dijete treba vježbati matematiku.
Nakon nekoliko dana ciljane vježbe napravite malu provjeru. Ne mora izgledati kao test. Dovoljna su dva ili tri zadatka koja dijete ranije nije vidjelo.
Ovaj put bez pokazivanja sličnog riješenog primjera i bez pomoći na prvom koraku. Pogledajte može li samo prepoznati šta se traži, izabrati postupak i krenuti.
Ako može, čak i ako napravi sitnu računsku grešku, to je već napredak. Ako opet zastane na potpuno istom mjestu, i to je korisna informacija. Sada barem znate gdje problem počinje i šta treba dodatno pojasniti.
Za sedam dana možda neće biti novog testa, a možda neće ni biti prilike da se odmah vidi rezultat u dnevniku. Zato gledajte nešto drugo.
Da li dijete lakše počinje zadatak?
Da li mu treba manje pomoći?
Da li više zna objasniti šta radi?
Da li se iste greške pojavljuju rjeđe?
Ako vidite pomak, nastavite s kraćim i redovnim radom. Ako se ništa ne mijenja i dijete i dalje ne razumije osnovne korake, tada ima smisla dodatno objasniti gradivo ili se vratiti na raniju oblast na kojoj je problem nastao.
Najmanje pomaže kada jedna ocjena odmah postane velika porodična tema.
Poređenje s drugim učenicima, višesatno “kažnjavanje učenjem” ili rečenice poput “ti jednostavno nisi za matematiku” obično ne rješavaju ono zbog čega je greška nastala.
Ne pomaže ni kada roditelj, iz najbolje namjere, počne rješavati zadatke umjesto djeteta. Dijete tada možda završi domaću zadaću, ali sljedeći put opet ostane samo pred istim problemom.
Cilj narednih sedam dana nije riješiti stotinu zadataka. Cilj je mnogo jednostavniji:
otkriti gdje dijete zapinje i napraviti prvi mali korak da se to više ne dešava.
Ako dijete nakon nekoliko dana ciljane vježbe i dalje zapinje na istom mjestu, ne može samostalno započeti zadatak ili mu je potrebno da neko stalno vodi svaki korak, tada problem vjerovatno nije samo u jednoj lošoj ocjeni.
To ne znači da treba paničiti, niti odmah povećavati broj sati učenja.
Važnije je da neko pogleda gdje tačno nastaje problem i da se rad nastavi dovoljno redovno da se ista greška ne vraća iz sedmice u sedmicu.
Ponekad je dovoljno dodatno objasniti jednu temu. Ponekad se tek kroz nekoliko zadataka vidi da učeniku nedostaje nešto iz ranijeg gradiva.
Najvažnije je da pomoć ne dođe tek onda kada se nakupi više nejasnih oblasti i dijete izgubi totalno sigurnost u sebe i svoje znanje.